12.11.2015.

7od9 te treba

Dragi naši to je to. Prešli smo preko ruba.
Spasili smo Jokera, Aguilu, mini Jokera…
Pokrpali Princezu Lolu, Đurđu, Iru…
S ulice skupili Koru u trudovima i porodili njenih 9 štenaca, još nebrojeno štenaca othranili na dudu i pružili im šansu za život
Odhrvali se s parvom, leukemijom, lomovima…
I to sve je ostavilo danak.
Na računu gotovo ništa, niti 10% od našeg duga u Vet Pointu a gdje je hotel i hrana za Hunda.
Životinje čekaju na svoje domove mjesecima, a stričeka i teta čuvalica nema niti za lijek.
Ne, neću vas ucjenjivati da ako nam ne pomognete zatvaram udrugu.
Što uopće našim životinjama znači komad papira i žig?
Ono što vas najiskrenije molim je da nam pomognete preživjeti ovaj do sad najteži period od osnutka.
Mi smo dali svoj maksimum i sada vas očajnički molimo za pomoć.
Preporučite našu udrugu svojim prijateljima kada žele udomiti. Porazgovarajte sa svojim ukućanima, prijateljima, susjedima i barem uzmite u obzir da postanete striček ili teta čuvalica. Otvorite svoja vrata kako ih mi ne bi morali zatvoriti napuštenim životinjama.
Svi računi koji su do sada plaćeni, plaćeni su vašim novcem, pomognite nam da i sada uspijemo platiti ove dugove koji nas guše.
Ako imate vremena i želite se direktnije uključiti u naš rad javite nam se u inbox ili na mail petra@sedmaoddevet.hr
Pomognite nam jer bez vas ne možemo dalje.

Umjesto da idemo na Havaje mi vaše pare trošimo na…

Često se priča da se u Udrugama mlate pare, da se ide na godišnje odmore, kupuju auti, kuće, fasade…

U to rade li to drugi neću ulaziti ali vam mogu ispričati na što mi trošimo Vaše donacije.

Sa 5.000,00 kn sponzorstva Gradske skupštine Grada Zagreba prvi put možemo reći da smo dobili neke novce iz proračuna i to nakon skoro dvije i pol godine rada.

Možda tih 5.000,00 kn za sponzorstvo predavanja izgleda smješno naspram svih troškova koje imamo ali i to je početak i izrazito nas veseli ne zbog same sume novaca nego je napokon stigla i ovakva vrsta potvrde kvaliteta rada naše Udruge.

Osim dakle tih 5.000,00 kn od Gradske skupštine finaniramo se donacijama.

U pravilu su to donacije fizičkih osoba uz poneku firmu. Najveća novčana donacija neke pravne osobe bila je u siječnju od strane Drezga d.o.o. i iznosila je 9.160,00 kn a taj iznos prikupljen je prodajom njihovog kalendara i printeva fotografija koje se nalaze na kalendaru.

Aguilino liječenje koštalo je malo preko 10.000,00.

Srećom za naš račun nisu svi tako teški slučajevi poput Aguile inače bismo odavno stavili ključ u bravu.

No dakle da se vratimo na pitanje di su pare.

I ove godine kao i prošle očekujem da ćemo imati oko 100.000,00 kn prihoda od vaših donacija.

Ovako na hrpi to se čini poprilično mnogo ali nikad nije toliko na hrpi.

Veterinarski računi su naravno jedna od većih stavki i ako se ne varam iznose polovinu (a možda i više) svih naših rashoda.

Imali smo carski rez naše mamice stafice Kore i čipiranje nje i njenih štenaca (računi su kod knjigovođe pa možda fulam u sto kuna ali to je bilo ako se ne varam oko 1.900,00) Aguila i Joker svaki preko 10.000,00 (al smo ih pokrpali i sad su čupavi, debeli, veseli i unatoč prognozama živi i zdravi), mini Joker i Zmaja svaki preko 1.200,00 zbog operacija očiju,  Đurđa sa svojom nogom 2.500,00, Terzej sa epi napadima zbog polipa preko 1.500,00 (operacija i prijašnje terapije i pregledi plus još sve nakon toga).

Običan, zdrav, ne ozlijeđen spolno zreli pas nas košta 702,00 kn (cijepljenje, čipiranje, kastriranje).

Štenci između 300-600 kuna (ovisno o broju cjepiva koje prime kod nas).

Na žalost imali smo i 8 štenca sa parvom a jedna ampula Cangloba P košta 150,00 ili Cangloba DHPPI 202,00 kn (neko vrijeme nije bilo Cangloba P pa smo morali uzimati DHPPI) i tu je otišlo preko nekoliko novaca.

Sad kad gledam mislim da ćemo ove godine debelo premašiti polovicu svih rashoda za veterinarske troškove.

Tu su onda još i trošak hrane, koju srećom ne moramo svu kupovati, ali naravno da se ona najskuplja medicinska (bubrežna, jetrena, intestinal) i klopa za štence u pravilu kupuje.

Pa onda poslastice (jer iako su ničiji zaslužuju zasladiti život) i igračke (jer Kora je u nedostatku igračke pojela Bibliju 😀 ), mačji pijesak i tako te neke odem u pet shop po jednu stvar izađem s računom od 600 kuna stvarčice jer i oni zaslužuju pizdarije kao i vlasničke životinje.

A onda kreće hladni pogon i administrativni troškovi.

Začudio bi se čovjek koliko para nestane a da ni ne znaš ali hajdmo krenuti s onim što znamo.

Od sredine svibnja Udruga plaća onaj famozni broj telefona koji zvoni u svako doba dana i noći, služi za primanje dojava, moljakanje stričeka i teta čuvalica, dizanje veterinara u dežurstvo (jer nikad nitko nije polomljen u redovno radno vrijeme), info servis (leš je na autoputu koga da zovem, lisica je u kvartu di da bježim) ali bome i za psihoterapiju (znate vidjela/vidio sam vas na TV-u pa sam vam htio/htjela reći kad sam ja bio/bila mlada …, i uvijek njihove pozive fulam pa vraćam poziv i mislim si šta je meni ovo trebalo).

Osim telefona plaćamo i benzin.

Tu sam imala nekih dvojbi jer naime i prvi i drugi auto sam kupila nakon što sam osnovala Udrugu jer meni osobno nije nužan ali malo je teže skupljat životinje i vozikat ih veterinaru i na privremeni bez auta. Pogotovo u gluho doba noći. Bilo je i prijedloga da auto registriram na Udrugu obizrom da je 90% kilometara koje napravim službeno ali sam nekako zaključila da bi bilo glupo da udruga koja ionako nema novaca plaća još i registraciju i osiguranje kad za te pare možemo kastrirat 7 pasa pa se eto auto smo toči na Udrugu (registraciju, osiguranje, godišnji servis koji je zbog 25.000 km godišnje dva puta godišnje, kao i kemijska nakon proljeva i provraćanja plaćam ja).

Uredski materijal nam je zahvaljujući našem dragom Dini (koji je i udomio dva psa) sitnica obirom da nam je Dino donirao printer/skener/kopirku i time ušparao fine novce. Nama sad ostaje samo papir, toneri i poneki fascikl.

Majice, platnene vrećice, kalendare sve to isto plaćamo ali nam je barem dizajn besplatan.

A onda kreću ovi glupi nevidljivi troškovi.

Za svaku promjenu na računu u 24 sata banka uzima 1 kunu (ako dobijemo jednu donaciju danas i sutra platimo neki račun op pojela banka dvije kune). Znam zvuči sitno ali uz vođenje računa ode to na četveroznamenkaste cifre na razini godine.

Svaki natječaj na koji se prijavimo košta. Poštarina preporučeno s povratnicom 20ak kn, BON 2 150,00 kn, potvrda o nekažnjavanju 40,00 kn, izvadak iz registra 40,00 kn, potvrda o nepostojanju duga s porezne 40,00 kn, potvrda o nepostojanju duga prema GSKG 20,00 kn.

Naravno ništa ne može biti izvađeno jednom godišnje nego sve mora biti ne starije od 30 dana pa se ja tako eto prešetavam i kupujem biljege.

Nedao bog većeg zla od recimo on-line registra ili provjere putem OIB-a.

Pa od čega bi onda država živjela.

Ne smijem zaboraviti niti trošak knjigovodstva kojeg zahvaljujući divnoj Oliveri i Jeleni nemamo jer da imamo još i to mogla bi si komotno pucat u glavu (od 500-700 kn mjesečno).

Ili certifikat FINA-e od 375,00 kn.

Dakle do sad ste vjerujem primjetili da pare samo nestaju a da se čovjek ni ne okrene.

A sad dio želja i pozdrava.

Cilj nam je pronaći i neki uredski prostor jer rastemo i malo je nezgodno na izjavu potencijalnog partnera “Možemo doći k vama u ured na sastanak” reć a joj znate mi smo vam registrirani kod mene doma a mama mi je iz noćne pa spava.

Uz to uredski prostor nam omogućava i održavanje radionica, organiziranje susreta sa našim štićenicima, prostor za razgovor i druženje za volonterima i građanima.

Stalno češljam gradske natječaje za poslovne prostore ali grad traži jamčevinu u iznosu od 3 minimalne mjesečne najamnine što bi htjelo reći nekakvih 7-8 tisuća kuna za prostor od 50ak kvadrata.

A i da nema jamčevine trebalo bi nam oko 3.500,00 kn za najam prostora i režije po redovnim cijenama najma.

U 2015. godini Grad Zagreb nije raspisao natječaj za dodjelu prostora udrugama po povlaštenim odnosno nižim cijenama najma.

Uz najam prostora za rad udruge jedna od većih želja je i staviti mene (Petra/precjednica 😀 ) na plaću.

To će sada znam izazvati burne reakcije ali to je nužnost.

Ja sam na raspolaganju 24 sata na dan. Pozivi za ozlijeđene, izgubljene, pogažene i sve ostale životinje stižu u bilo koje doba dana ili noći.

Radno vrijeme veterinara je u pravilu radno vrijeme svih ostalih.

Sastanci su isto tako u radno vrijeme, baš kao i banke, porezne, sudovi i sve ostalo.

Osim brige o životinjama, moj posao je i tražiti partnere i sponzore, osmišljavati i pisati projekte, održavati fejs stranicu i baviti se papirologijom.

To je vjerujte mi daleko više posla od 8 sati dnevno.

Znate one tete koje se javljaju u Suzi i oni stričeki koji voze za Dumovec, e pa oni a i njih još popriličan broj su na plaći.

Da sam rođena bogata i da imam od čega živjeti i ja bi volontirala zauvijek.

Ali nisam i baš kao i svi drugi imam osobne troškove (npr registracija tog auta kojeg vozim kad skupljam životinje uokolo).

Da bi udruga isplatila 3.000,00 kn mjesečno neto godišnje treba imati 54.000,00 kn za plaću bruto.

Mi to imamo evo već drugu godinu za redom.

Ipak i ja sam i dalje volonter jer mislim da ne bi bilo u redu više od polovice donacija iskoristiti sebi za plaću.

Jednom kada će trošak plaće iznositi četvrtinu ili manje prihoda onda ću se vrlo sretno staviti na plaću (ako izdržim do tada).

U međuvremenu ćemo plaćati banke, državu i naravno veterinare koji nam krpaju životinje.

Eto sad znate zašto umjesto da smo na Havajima sa silnim parama od udruge svako malo žicamo donacije da poplaćamo sve račune.

Nadam se da vam je ovaj post objasnio koliko je skrivenih troškova u poslovanju udruge.

MITOVI O UDRUGAMA a nema mythbustersa

Potaknuta opet nekim postom kojeg mi je fejs izbacio (a čini mi se da mi fejs izbacuje postove samo kako bi me razljutio) odlučila sam se malo pozabaviti mitologijom o udrugama za zaštitu a sad po novom zaštitu i dobrobit životinja.
Možda ću neke stvari zaboraviti a neke prenaglasiti ali ako postoji neka tema koju sam preskočila slobodno pitajte u komentaru ako mislim da imam za reć nešto suvislo po tom pitanju rado ću vam odgovorit.
Pa krenimo redom

1. UDRUGE SU PUNE LOVE
Da evo samo sekundu dok vam pošaljem razgledinicu s Havaja pa ću se onda vratiti na temu.
Ne znam od kud potiče taj mit ali smješan je.
Vrlo vrlo vrlo je smiješan.
Obizrom da sam u Zagrebu ne mogu govoriti o drugim djelovima Hrv ali rezultati natječaja su svugdje javni pa onda možete potražiti sami.
Dakle u Zagrebu postoji brat bratu jedno 20ak udruga za zaštitu životinja plus Dumovec plus SUZA plus Prijatelji životinja.
Rezultati javnog natječaja za dodjelu sredstava od grada su javni ali evo napisat ću vam koje su udruge koje se bave napuštenim psima i mačkama dobile lovu od grada za 2014 i koliko
Noina Arka rekorder (i tako već godinama unazad) ove godine 235 000 plus 50 000
Rina sa 10 000 plus 17 000 (i prošle godine su bili stavka u proračunu)
S.O.S. za mace 10 000 (i prošle godine su bili stavka)
Futura daj šapu 28 000 (i prošle godine su bili stavka)
a evo i link na rezultate od 2014 http://web1.zagreb.hr/default.aspx?id=62802
a evo i link na rezultate od 2013 http://web1.zagreb.hr/default.aspx?id=52974
Mi osobno još nismo nikada aplicirali jer naime da biste uopće mogli aplicirati mora vam proći godinu dana od registracije.
Nadamo se da bismo i mi mogli biti stavka u proračunu iduće godine obzirom da i steriliziramo/kastriramo i liječimo bolesne i liječimo ranjene a bome i educiramo plus naravno cjepljenje, čipiranje, hranjenje i ostala veselja koja idu uz to.
Ali da kad čovjek pogleda onako objektivno vidjet ćete da zapravo jako malo udruga dobiva lovu od grada i da jedna udruga dobiva love skoro kao sve ostale zajedno.
No to je samo jedan način financiranja.
Ono na što se mi oslanjamo ste VI i vaše donacije bilo novčane, bilo u klopi i opremi bilo u stvarčicama koje donirate za prodaju.
Sve ono što vidite da ima naš logo na sebi smo mi na žalost platili (ima udruga koje dobiju majice, magnete i šta sve ne kao donaciju al mi nismo te sreće) pa onda prigodnom prodajom istih pokušavamo ući u neki plus.
Al ajmo bit realni udruga ako radi kako spada znači da psi idu kod veterinara, da se psi prije udomljavanja cjepe (ovisno naravno o dobi što) i čipiraju, da se psi prije udomljavanja kastriraju to košta i to puno jer u udruzi niste nikad pocjepili sve pse jer stalno primate nove.
O bolesnima i slomljenima koji su kod nas česti da i ne pričamo.
Tako da ćete se za razgledicu s Havaja ipak strpiti da nađem bogatog muža 😀

2. UDRUGE NIŠTA NE RADE PO PITANJU ZLOSTAVLJANIH PASA
Dobar dan moj susjed zlostavlja psa dajte napravite nešto.
Ako je pas čipiran nečije je vlasništvo i imovina i ako se čipiran pas odvede od vlasnika bez pisane izjave o odricanju vlasništva i prepuštanja psa udruzi na skrb to se tretira kao krađa.
Udruga nema pravo nekome uzeti psa.
Veterinarska inpekcija ima ovlasti privremeno a sud trajno oduzeti životinju vlasniku a da bi se to dogodilo treba podnjeti prijavu.
Udruga ima pravo podnjeti prijavu jednako kao što svatko od nas 4,2 milijuna u Hrvatskoj ima pravo to napraviti.
Ovo nije amerika niti engleska niti su hrvatske udruge policija za životinje.
Toga u hrvatskoj nema ali postoji veterinarska inpekcija i postoji policija.
Mučenje i ubijanje životinja je kazneno djelo jednako kao i krađa i ubojstvo ljudi, dakle policija je ta koja se treba zvati a koja će onda po sili zakona obavijestiti i Veterinarsku inspekciju koja će onda dalje postupati sa životinjom a policija sa počiniteljem odnosno vlasnikom.
Da mi bismo rado spasili životinju i pronašli joj novi dom i u međuvremenu joj pružili potrebnu skrb ali bez vas i suradnje s vaše strane nismo u mogućnosti to napraviti jer prijava koja ide “Dobar dan mi smo udruga ta i ta i nama su u inbox poslali poruku da njihov susjed zlostavlja psa al ne žele se svađati sa susjedom pa evo budemo mi svjedočili što su oni vidjeli, čuli doživjeli jer njima je bed” sigurno neće polučiti nikakav uspjeh.
Nemojte me krivo shvatiti nije ovo izmotavanje jer smo mi lijeni ili ne znam što ali smo zakonom ograničeni u svojem djelovanju.
Uvijek nam se možete obratiti za pomoć i uvijek ćemo pomoći savjetom i logistikom i kako god možemo ali ne možemo svjedočiti umjesto vas.

3. UDRUGA NIJE HTJELA POMOĆI
Što znači udruga nije htjela pomoći?
Nismo iste sekunde došli kod vas preuzeti vašeg psa/mačku/zamorca/kornjaču koju vi više ne želite imati?
Nismo iste sekunde došli po psa kojeg ste našli ili vidjeli?
Nismo iste sekunde strpali čovjeka, za kojeg ste nam rekli da ste čuli da zlostavlja svog psa, u zatvor?
Ja nisam uz rješenje o regristraciji udruge dobila čarobni štapić, ako netko je molim da mi kaže gdje mogu podignuti svoj primjerak.
Udrugu čine ljudi koji moraju osim zakona RH poštovati i zakone fizike pa tako ne mogu biti na nekoliko mjesta istovremeno.
Isto tako ne možemo stvoriti nešto ni iz čega.
Ponekad a kod nas je to najčešće naprosto nemamo smještajnih kapaciteta za primiti novu životinju.
Ne zato što smo lijeni ili prebogati da bi se time bavili nego zato što su nam mame, tate, dede, bake, prijatelji i garaže i podrumi pa i tavani a i balkoni prepuni životinja koje smo već sklonili od opasnosti i sada su kod nas.
Dok se pas ne udomi a ni to nije garancija ali dok se pas ne udomi ne možemo primiti novog jer naprosto nema mjesta. Isto naravno vrijedi i za mace.
Kod nas u Sedma od Devet primjetit ćete završavaju psi koje nitko drugi neće jer su bolesni, teško udomljivi, polomljeni i gotovo nikada nisu čistokrvni.
Sjetite se samo male crne Lune sa 3 operacije koljena, ili crne Vite sa operacijom zdjelice, ili 6 bebana Alpha, Bravo, Charlie, Echo, Sierra i Whiskey koji su bili mršavi do kosti, toliko puni glista da su Sierru izjeli iznutra i šugavi, sjetite se deformiranog Luja ili bolesnih Simbe, Nale i Toffie, sjetite se mace Tie i Shakire.
Većina ih je sad u svojim sretnim zauvijek domovima ali da bi bili spremni za novi život trebali su proći mjeseci, operacije i oporavci.
Kada nađete životinju ono što svatko od vas/nas može napraviti je otići očitati čip kod najbližeg veterinara. Besplatno je, bezbolno i uvelike olakšava daljnju proceduru.
Ako ste nas ikad nazvali čuli ste uglavnom istu priču ajde čujemo se za 10 15 minuta da vidim jel mogu nešto iskombinirati a onda slijede manijakalni pozivi svima gdje nudim jetru, bubreg, rožnicu i pluća za smještaj za psa ili macu. Ako bude sreće i netko odluči da mu baš treba moja jetra onda vas zovem i kažem di ste i stižem kroz određeni vremenski period koji mi je potreban da izorganiziram sve što izorganizirat treba jer ponekad sam kod veta, ponekad sam na drugom kraju grada, ponekad baš nosim novu rundu potrepština nekoj životinji koja već je na privremenom. S druge pak strane ponekad nitko nije zainteresiran za moje organe i naprosto nemam gdje sa psom ili mačkom (jer nemamo sklonište) i onda molim vas koji ste tu životinju pronašli da učinite isto ono što sam ja već odradila da pitate svoje doma i svoje frendove i svoje bake i dede i susjede ima li među njima možda netko tko bi mogao pružiti malo mjesta, jer sve ostalo osigurava udruga, toj sirotoj životinji koju ste pronašli.
Da se razumijemo Dumovec kao službeno sklonište za nezbrinute životinje grada Zagreba ima dužnost zbrinuti sve te životinje koje se nađu na cesti i tu bih stala sa pričom o Dumovcu jer vjerujem da ste svi imali prilike kontaktirati s njima i sve znate.
Osim Dumovca u Zagrebu sklonište još ima i Noina Arka koju smo već spomenuli u onom dijelu s lovom (235 000 plus 50 000) a ako Dumovec (koji se financira kroz ustanovu zoološki vrt i prema neslužbenim podacima (jer do službenih ne možemo doći) prima oko 4 milijuna kuna) i Noina Arka koji imaju i sklonište i zaposlene ne mogu pomoći onda ne možete biti ljuti na nas koji nemamo niti lovu iz proračuna, niti sklonište niti plaće jer u datom trenutku  unatoč volji i žeji nismo mogli pomoći.

4. PA ONDA TAKO I JA MOGU IMAT UDRUGU
Broj telefona je na stranicama udruge samo javite, predam vam telefon i žig na tjedan dana pa ćemo onda pričati.
Da nešto razjasnimo nitko nikoga ne tjera da ima udrugu, bude u udruzi, želi udrugu ili bilo što vezano uz udrugu.
Ali treba uzeti u obzir što udruga točno jest.
Udruga je dobrovoljno i slobodno udruživanje pravnih i fizičkih osoba u cilju zauzimanja za zajednički interes u ovom slučaju zaštite životinja a bez stjecanja dobiti i koristi i podvrgavaju se pravilima koji uređuju ustroj i djelovanje tog oblika udruživanja.
Dakle ja sam volonter koji iz dobre volje radi nešto u svoje slobodno vrijeme. Ok ako sam ja u pitanju onda je to malo drugačije jer sam ja nekako sve podredila udruzi ali svi pa tako i ja imamo pravo reći neću, ne mogu, ne želim jer ionako sve što radim(o) radim(o) iz dobre volje.
Svaka jedinica lokalne samouprave je dužna zbrinjavati napuštene životinje na svom području. O kvaliteti rada gradskog skloništa u Zagrebu ali ne i samo u Zagrebu dovoljno govori broj udruga i volontera koji iz ljubavi rade njihov posao.
Istina nitko nas ne tjera osim nas samih.
Sljedeći put kad odlučite drvljem i kamenjem na “jebene udruge koje samo mažnjavaju lovu a ništa ne rade” sjetite se da su te udruge koje mrzite ljudi.
Ljudi koji se ni po čemu ne razlikuju od vas osim po tome što umjesto da pljuju, jer nitko ništa ne radi, naprosto odrade.
Ljudi koji umjesto da troše lovu na aute, putovanja, torbe, traperice ili štogod lovu troše na ničije životinje.
Ljudi koji se češće druže s veterinarima nego sa frendovima.
Ljudi koji znaju kolko dođe kila klope za štence ali ne znaju koliko košta karta za kino.
Po njima pljujete kad pljujete po udrugama.
Po ljudima kakvi biste i sami mogli biti samo da se malo pokrenete.

Zakon o obaveznoj kastraciji ili što kada broj pasa bude veći od broja stanovnika

U planu je donošenje izmjena i dopuna Zakona o zaštiti životinja pa smo se mi kao Udruga koja se zaštitom životinja bavi malo bacili u razmišljanje.

Svi znamo da je bolje spriječiti nego liječiti ali o obaveznoj kastraciji rijetko se govori. Kastracija je sama po sebi dosta “kontroverzna” i često se nas zaštitare proglašava mučiteljima i sakatiteljima životinja jer zagovaramo tu zlu zlu kastraciju.

No prije same kastracije možda ne bi bilo loše razgovarati o brojkama. U Hrvatskoj, naravno, ne postoji sustavno praćenje broja kako vlasničkih tako niti napuštenih pasa. Među propisima o radu skloništa postoji i obaveza vođenja evidencije no nitko iz nadležnog ministarstva ne vidi potrebu za objedinjavanjem evidencija svih skloništa u cilju praćenja rada tih skloništa ili praćenja broja napuštenih životinja. U potpuno neformalnom razgovoru i čisto zahvaljujući poznanstvu i suradnji sa dijelom udruga i skloništa došli smo do broja od 1600 napuštenih životinja koje u godini dana prođu kroz samo dva registrirana skloništa (Čakovec i Beli Manastir) i dva “ilegalna” azila (Pazin i Dubrovnik). Registriranih je skloništa 27 u Hrvatskoj (ako se nešto nije promijenilo u skorije vrijeme) a udruga i mnogo mnogo više. Mi smo tu vrlo sitni obzirom da se broj pasa koji primimo godišnje vrti od 80-100 ovisno o njihovom zdravstvenom stanju (sjetimo se samo Aguile, Medene, Shakire sa dvije operacije, Lune s 3, Đurđe sa za sad jednom obavljenom i jednom naručenom plus svi oni koji su samo bolesni a liječenje i oporavak traju). Ali i tih 80 do 100 su i dalje dio tužne i nažalost nepostojeće službene statistike o broju napuštenih pasa.

Moram li napomenuti da je preko 90% pasa koji završe u skloništima i udrugama bez čipa? Ako tome pridodamo i iskustva iz poplavljene Slavonije možemo pretpostaviti i to vrlo konzervativno, da je tek svaki treći pas u Hrvatskoj čipiran (moje osobno mišljenje je da je omjer 1:4 realniji ali da ne pretjerujem neka bude 1:3). Prema podacima Ministarstva poljoprivrede broj pasa (cijepljenih i upisanih u Lysacan) u 2014. godini je 337 595 što je za njih ujedno i točan broj pasa u Hrvatskoj. Ako taj broj pomnožimo sa 3 da bismo dobili ukupan broj čipiranih i ne čipiranih debelo prelazimo brojku od milijun pasa. Ako uzmemo da je polovica od ukupnog broja pasa ženskog spola i to još smanjimo na 500 000 radi lakšeg računanja i kažemo da će se okotiti samo jednom u životu i to samo 5 štenaca (a svi znamo da broj štenaca može ići i do 14) dobivamo novih 2 500 000 pasa kojima još treba pridodati onih početnih milijun i eto nas na 3 500 000 pasa u zemlji od 4 200 000 stanovnika.

Naravno, ne govorimo da će nas u 2016. dočekati 3 500 000 pasa jer dio će vlasnici utopiti ili zatući, dio će stradati pod kotačima a dio od bolesti ali rast populacije je neminovan i ovim tempom broj pasa će sustići broj stanovnika.

Već sada u gotovo svim gradovima imamo čopore koji se zadržavaju u pojedinim naseljima a brojnost tih čopora ali i ukupni broj čopora rastu. Trenutno se nalazimo na putu prema situaciji u kakvoj se nalaze Rumunjska i susjedna nam Bosna.

Sada kada smo se malo upoznali s brojevima i budućnosti vrijeme je za razgovor o kastraciji. Sada više ne izgleda tako strašno zar ne?

Čak i kada bismo imali financijeske i prostorne mogućnosti za isključivo no kill skloništa želimo li zaista psima da cijeli život provedu u kavezu jer naprosto nema dovoljno ljudi da budu udomljeni?

A što nam onda preostaje osim kastracije?

Da se razumijemo, nismo mi izmislili toplu vodu kada govorimo o pitanju obavezne kastracije ali činjenica je da o tome nitko ozbiljno ne govori a krajnje je vrijeme ukoliko se ne želimo dovesti u vrlo vrlo ružnu situaciju.

Matematika je vrlo jednostavna a brojevi neumoljivi i ako uistinu želimo dobrobit i dobar život psima ne preostaje nam drugo.

Naša je ideja da se obavezna kastracija svih osim uzgojnih i radnih pasa uvede kao privremena mjera na 10 godina uz ponovno razmatranje svakih 5 godina.

Obzirom da sam svjesna toga kako se neki ljudi iz razno raznih razloga protive kastraciji a ne živimo u totalitarnom režimu vlasnici koji ne žele kastrirati svoje ljubimce plaćali bi porez. Porez na kućne ljubimce ponovno nije ništa novo čak niti kada govorimo o porezu kojeg plaćaju vlasnici ne kastriranih životinja. U nekim se zemljama porez plaća na svel jubimce a negdje samo na ne kastrirane što i mi zagovaramo. Iznos poreza bio bi 1200 kn godišnje (odnosno 100 kn mjesečno) što je cijena neke prosječne kastracije a služi kao novčana destimulacija vlasnicima ne kastriranih životinja ali i izvor financija za programe i projekte udruga i skloništa, jer budimo realni manijaka će uvijek biti a tako i posla za udruge i skloništa.

Znamo bavezna kastracija nije baš malen zalogaj i nosi sa sobom mnoga pitanja poput zar će nestati mješanci, od kud ljudima novci za kastracije samo će biti više pasa na ulicama i tko će to kontrolirati.

Službeni veterinarski sustav odnosno upisnik Lysacan u sebi već sada sadrži polje kastriran koje se u slučaju kastirane životinje označava tako da je provjera odnosno kontrola kastriranih ili ne kastriranih životinja i njihovih vlasnika već sada moguća a obizirom da se u Lysacanu nalaze i podaci vlasnika moguće je i odmah poslati uplatnicu za porez.

Što se pak same cijene kastracije tiče jedinice lokalne samouprave trebale bi sufinancirati kastraciju te ju tako učiniti dostupnom svima neovisno o finacijskom status što je i lokalnoj samoupravi daleko jeftinije nego plaćati zbrinjavanje svih napuštenih pasa koji su posljedica ne kastriranih životinja. Jedna kastracija daleko je jeftinija od hvatanja, prijevoza, tretiranja protiv nametnika, cijepljenja i čipiranja pronađenog psa.

Što se mješanaca tiče njih će uvijek biti jer je mjera za početak privremena a i trebat će nam godine i godine kako bismo uspjeli sve pse s ulice zbrinuti i udomiti a u međuvremenu neizbježno ćemo imati njihove štence.

Opet sad to zvuči kontradiktorno, sve vlasničke bi kastrirali a ovi na cesti neka se pare, pa kakvog to smisla ima?

Da, vlasničke bi kastrirali upravo kako njihovi potomci ne bi završavali na cesti ili u šumi ili potoku ili autoputu kako bismo imali dovoljno kapaciteta zbrinuti ove koji se sada nalaze na cesti.

Niti jedan pas nije svojevoljno odlučio biti izbačen na ulicu, tamo su završili jer ih je njihov vlasnik ili vlasnik njihovih roditelja tamo izbacio.

Ne zavravamo se da je obavezna kastracija čarobni štapić i da će se promjene dogoditi preko noći.

Neće.

Trebati će nam barem 10 godina obavezne kastracije da populaciju pasa dovedemo u održive brojke ali obavezna kastracija jedini je humani put do manje pasa na cesti i do više mogućnosti zbrinjavanja onih koji se na cesti već nalaze i u konačnici no kill skloništa koja neće biti prenatrpana životinjama koje cijeli život provode u kavezu.

Alternativao baveznoj kastraciji postoji a to su masovna ubojstva pasa poput onih u Rumunjskoj i Bosni ali to nitko ne želi zar ne?

Zato je naš prijedlog zakon o obavezoj kastraciji uz mogućnost plaćanja poreza za nekastiranu životinju.

Godišnji odmori, izbacivanje životnja na ulicu, izložba fotografija i pseća plaža na Jarunu 😀

Stiže ljeto, kupuju se badići, planiraju se putovanja.

Tako to ide kod većine.

Kod nas u Udruzi ide vrijeme panike.

Ljetna sezona nama u Udruzi znači smanjen broj stričeka i teta čuvalica jer idu na more, ili na selo, ili u planine

Ljetna sezona nama u Udruzi znači pauzu u udomljavanju jer svi razmišljaju o Dubrovniku, Crikvenici, Hvaru, Francuskoj ili nećemu već ali ne i o udomljavanju.

Ljetna sezona nama u Udruzi znači smanjenje donacija jer većina ljudi i ono malo novaca što imaju troši na ljetovanje i zasluženi godišnji.

Ljetna sezona nama u Udruzi znači povećanje poziva koje primamo o životinjama na cesti.

Sezona parenja je prošla i sada je vrijeme da se mačići i štenci razbacaju posvuda.

Sezna godišnjih je počela i sada je vrijeme da se dojučerašnji prijatelji izbace na putu na godišnji.

Već godinama provlače se kampanje protiv napuštanja životinja povodom godišnjih, obično upozoravaju da je to kršenje zakona i nosi novčanu kaznu do 15 000 kn.

Već godinama se broj izbačenih životinja ne smanjuje.

Ove godine rođendan Udruge odlučili smo posvetiti upravo problemu napuštanja životinja u vrijeme godišnjih.

No obzirom da sve radimo pomalo drugačije tako smo se i ovog problema uhvatili na malo drugačiji način.

Ove godine odlučili smo postaviti izložbu fotografija pasa na ljetovanjima.

I to nisu profi fotke nekih fensi šmensi poznatih holivudskih faca.

To su fotke svih nas.

Moj pas, tvoj pas, susjedov pas.

To su ljetovanja sasvim običnih ljudi koji su uz malo truda na godišnji poveli i svog ljubimca.

Spominjem trud jer ipak je ovo Hrvatska. U nekim razvijenijim zemljama ljetovanje sa ljubimcima je uobičajena procedura. Chekirate sebe, mamu, tatu, dedu, brata, sestru, curu, dečka i svog ljubimca. I to je to.

Kod nas si ipak morate dati malo truda pronaći smještaj u kojem je vaš ljubimac dobrodošao ali preko stotinu pristiglih fotografija dokazuje da ni to nije problem kakav je bio.

Nakon što ste pronašli smještaj raspitate se oko psećih plaža ili pak onih divljih koje su ponekada puno bolje od nagužvanih gradskih.

Osigurate svojem ljubimcu hlad i vodu i ljetovanje može početi.

Upravo ta jednostavnost i ljepota godišnjeg s ljubimcem je glavni motiv naše izložbe.

Vidjeti ćete male i velike, čistokrvne i mješance, mlade i stare kako uživaju na plažama, u kupanju ili kako kormilare brodovima.

Ako ipak ljetovanje s ljubimce zbog bilo kojeg razloga za vas nije moguće, postoji nekoliko drugih opcija od kojih niti jedna ne uključuje izbacivanje ljubimca na ulicu.

Postoje hoteli za pse, oni u kojima su psi smješteni u boksevima uz redovne šetnje i korištenje ispusta, ili pak hoteli u kojima su psi smješteni u kući.

Postoje i osobe koje kod sebe doma čuvaju vašeg ljubimca ili ga pak dolaze čuvati kod vas.

A da ne pričamo o frendovima i baka servisima (jer baka ipak zna najbolje pa vas ljubimac ponekad dočeka i malo okrugliji).

Ako pak kao i ja ostajete u Zagrebu i preko ljeta i tu postoji nekoliko mogućnosti za ugodno rashlađivanje i druženja sa ljubimcima.

Šetnje nasipom rano ujutro i predvečer, posjet Medvednici na kojoj se definitivno lakše diše, šetnja Maksimirom ili Dotrščinom u debeloj hladovini šuma.

A da bi nam ljeto u Zagrebu bilo još i ljepše tu je i naš mali pokušaj za otvaranjem pseće plaže na Jarunu.

Kao što ste na stranici mogli i vidjeti razgovarali smo s predsjednikom gradske skupštine gospodinom Darinkom Kosorom, koji će na našu inicijativu dati prijedlog za otvaranjem pseće plaže gradskoj skupštini. Tim povodom na proslavi našeg rođendana osim same izložbe moći ćete potpisati i peticiju za otvaranjem pseće plaže na Jarunu, a obizrom da će i gospodin Kosor posjetiti naš rođendan moći ćete i direktno njemu reći zašto nam je ta plaža prijeko potrebna.

Pazite i mazite svoje ljubimce, čuvajte ih od toplotnih udara, razgovarajte sa susjedima i poznanicima i ukažite im na sve mogućnosti koje im se pružaju za sretno i ugodno ljetovanje s ljubimcima, bilo u Zagrebu, bilo na moru i vidimo se na roćkasu 21.06. od 17 sati.