Maco_jako_ozlijeđena_mačka

Često se priča da se u Udrugama mlate pare, da se ide na godišnje odmore, kupuju auti, kuće, fasade…

U to rade li to drugi neću ulaziti ali vam mogu ispričati na što mi trošimo Vaše donacije.

Sa 5.000,00 kn sponzorstva Gradske skupštine Grada Zagreba prvi put možemo reći da smo dobili neke novce iz proračuna i to nakon skoro dvije i pol godine rada.

Možda tih 5.000,00 kn za sponzorstvo predavanja izgleda smješno naspram svih troškova koje imamo ali i to je početak i izrazito nas veseli ne zbog same sume novaca nego je napokon stigla i ovakva vrsta potvrde kvaliteta rada naše Udruge.

Osim dakle tih 5.000,00 kn od Gradske skupštine finaniramo se donacijama.

U pravilu su to donacije fizičkih osoba uz poneku firmu. Najveća novčana donacija neke pravne osobe bila je u siječnju od strane Drezga d.o.o. i iznosila je 9.160,00 kn a taj iznos prikupljen je prodajom njihovog kalendara i printeva fotografija koje se nalaze na kalendaru.

Aguilino liječenje koštalo je malo preko 10.000,00.

Srećom za naš račun nisu svi tako teški slučajevi poput Aguile inače bismo odavno stavili ključ u bravu.

No dakle da se vratimo na pitanje di su pare.

I ove godine kao i prošle očekujem da ćemo imati oko 100.000,00 kn prihoda od vaših donacija.

Ovako na hrpi to se čini poprilično mnogo ali nikad nije toliko na hrpi.

Veterinarski računi su naravno jedna od većih stavki i ako se ne varam iznose polovinu (a možda i više) svih naših rashoda.

Imali smo carski rez naše mamice stafice Kore i čipiranje nje i njenih štenaca (računi su kod knjigovođe pa možda fulam u sto kuna ali to je bilo ako se ne varam oko 1.900,00) Aguila i Joker svaki preko 10.000,00 (al smo ih pokrpali i sad su čupavi, debeli, veseli i unatoč prognozama živi i zdravi), mini Joker i Zmaja svaki preko 1.200,00 zbog operacija očiju,  Đurđa sa svojom nogom 2.500,00, Terzej sa epi napadima zbog polipa preko 1.500,00 (operacija i prijašnje terapije i pregledi plus još sve nakon toga).

Običan, zdrav, ne ozlijeđen spolno zreli pas nas košta 702,00 kn (cijepljenje, čipiranje, kastriranje).

Štenci između 300-600 kuna (ovisno o broju cjepiva koje prime kod nas).

Na žalost imali smo i 8 štenca sa parvom a jedna ampula Cangloba P košta 150,00 ili Cangloba DHPPI 202,00 kn (neko vrijeme nije bilo Cangloba P pa smo morali uzimati DHPPI) i tu je otišlo preko nekoliko novaca.

Sad kad gledam mislim da ćemo ove godine debelo premašiti polovicu svih rashoda za veterinarske troškove.

Tu su onda još i trošak hrane, koju srećom ne moramo svu kupovati, ali naravno da se ona najskuplja medicinska (bubrežna, jetrena, intestinal) i klopa za štence u pravilu kupuje.

Pa onda poslastice (jer iako su ničiji zaslužuju zasladiti život) i igračke (jer Kora je u nedostatku igračke pojela Bibliju 😀 ), mačji pijesak i tako te neke odem u pet shop po jednu stvar izađem s računom od 600 kuna stvarčice jer i oni zaslužuju pizdarije kao i vlasničke životinje.

A onda kreće hladni pogon i administrativni troškovi.

Začudio bi se čovjek koliko para nestane a da ni ne znaš ali hajdmo krenuti s onim što znamo.

Od sredine svibnja Udruga plaća onaj famozni broj telefona koji zvoni u svako doba dana i noći, služi za primanje dojava, moljakanje stričeka i teta čuvalica, dizanje veterinara u dežurstvo (jer nikad nitko nije polomljen u redovno radno vrijeme), info servis (leš je na autoputu koga da zovem, lisica je u kvartu di da bježim) ali bome i za psihoterapiju (znate vidjela/vidio sam vas na TV-u pa sam vam htio/htjela reći kad sam ja bio/bila mlada …, i uvijek njihove pozive fulam pa vraćam poziv i mislim si šta je meni ovo trebalo).

Osim telefona plaćamo i benzin.

Tu sam imala nekih dvojbi jer naime i prvi i drugi auto sam kupila nakon što sam osnovala Udrugu jer meni osobno nije nužan ali malo je teže skupljat životinje i vozikat ih veterinaru i na privremeni bez auta. Pogotovo u gluho doba noći. Bilo je i prijedloga da auto registriram na Udrugu obizrom da je 90% kilometara koje napravim službeno ali sam nekako zaključila da bi bilo glupo da udruga koja ionako nema novaca plaća još i registraciju i osiguranje kad za te pare možemo kastrirat 7 pasa pa se eto auto smo toči na Udrugu (registraciju, osiguranje, godišnji servis koji je zbog 25.000 km godišnje dva puta godišnje, kao i kemijska nakon proljeva i provraćanja plaćam ja).

Uredski materijal nam je zahvaljujući našem dragom Dini (koji je i udomio dva psa) sitnica obirom da nam je Dino donirao printer/skener/kopirku i time ušparao fine novce. Nama sad ostaje samo papir, toneri i poneki fascikl.

Majice, platnene vrećice, kalendare sve to isto plaćamo ali nam je barem dizajn besplatan.

A onda kreću ovi glupi nevidljivi troškovi.

Za svaku promjenu na računu u 24 sata banka uzima 1 kunu (ako dobijemo jednu donaciju danas i sutra platimo neki račun op pojela banka dvije kune). Znam zvuči sitno ali uz vođenje računa ode to na četveroznamenkaste cifre na razini godine.

Svaki natječaj na koji se prijavimo košta. Poštarina preporučeno s povratnicom 20ak kn, BON 2 150,00 kn, potvrda o nekažnjavanju 40,00 kn, izvadak iz registra 40,00 kn, potvrda o nepostojanju duga s porezne 40,00 kn, potvrda o nepostojanju duga prema GSKG 20,00 kn.

Naravno ništa ne može biti izvađeno jednom godišnje nego sve mora biti ne starije od 30 dana pa se ja tako eto prešetavam i kupujem biljege.

Nedao bog većeg zla od recimo on-line registra ili provjere putem OIB-a.

Pa od čega bi onda država živjela.

Ne smijem zaboraviti niti trošak knjigovodstva kojeg zahvaljujući divnoj Oliveri i Jeleni nemamo jer da imamo još i to mogla bi si komotno pucat u glavu (od 500-700 kn mjesečno).

Ili certifikat FINA-e od 375,00 kn.

Dakle do sad ste vjerujem primjetili da pare samo nestaju a da se čovjek ni ne okrene.

A sad dio želja i pozdrava.

Cilj nam je pronaći i neki uredski prostor jer rastemo i malo je nezgodno na izjavu potencijalnog partnera “Možemo doći k vama u ured na sastanak” reć a joj znate mi smo vam registrirani kod mene doma a mama mi je iz noćne pa spava.

Uz to uredski prostor nam omogućava i održavanje radionica, organiziranje susreta sa našim štićenicima, prostor za razgovor i druženje za volonterima i građanima.

Stalno češljam gradske natječaje za poslovne prostore ali grad traži jamčevinu u iznosu od 3 minimalne mjesečne najamnine što bi htjelo reći nekakvih 7-8 tisuća kuna za prostor od 50ak kvadrata.

A i da nema jamčevine trebalo bi nam oko 3.500,00 kn za najam prostora i režije po redovnim cijenama najma.

U 2015. godini Grad Zagreb nije raspisao natječaj za dodjelu prostora udrugama po povlaštenim odnosno nižim cijenama najma.

Uz najam prostora za rad udruge jedna od većih želja je i staviti mene (Petra/precjednica 😀 ) na plaću.

To će sada znam izazvati burne reakcije ali to je nužnost.

Ja sam na raspolaganju 24 sata na dan. Pozivi za ozlijeđene, izgubljene, pogažene i sve ostale životinje stižu u bilo koje doba dana ili noći.

Radno vrijeme veterinara je u pravilu radno vrijeme svih ostalih.

Sastanci su isto tako u radno vrijeme, baš kao i banke, porezne, sudovi i sve ostalo.

Osim brige o životinjama, moj posao je i tražiti partnere i sponzore, osmišljavati i pisati projekte, održavati fejs stranicu i baviti se papirologijom.

To je vjerujte mi daleko više posla od 8 sati dnevno.

Znate one tete koje se javljaju u Suzi i oni stričeki koji voze za Dumovec, e pa oni a i njih još popriličan broj su na plaći.

Da sam rođena bogata i da imam od čega živjeti i ja bi volontirala zauvijek.

Ali nisam i baš kao i svi drugi imam osobne troškove (npr registracija tog auta kojeg vozim kad skupljam životinje uokolo).

Da bi udruga isplatila 3.000,00 kn mjesečno neto godišnje treba imati 54.000,00 kn za plaću bruto.

Mi to imamo evo već drugu godinu za redom.

Ipak i ja sam i dalje volonter jer mislim da ne bi bilo u redu više od polovice donacija iskoristiti sebi za plaću.

Jednom kada će trošak plaće iznositi četvrtinu ili manje prihoda onda ću se vrlo sretno staviti na plaću (ako izdržim do tada).

U međuvremenu ćemo plaćati banke, državu i naravno veterinare koji nam krpaju životinje.

Eto sad znate zašto umjesto da smo na Havajima sa silnim parama od udruge svako malo žicamo donacije da poplaćamo sve račune.

Nadam se da vam je ovaj post objasnio koliko je skrivenih troškova u poslovanju udruge.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *